NARATORI

Promocija: Duša od meda

Duša od meda

Zbirka poezije Duša od meda - Marija Stanković Recenzija knjige: Tihi podsjetnik na ljubav, autor Aleksandar Ćuković U svijetu nenaklonjenom knjizi i stihu, stvarnosti koja se uspjela narugati čistoti ljubavi, nježnosti, duhovnosti i emocijama, u trenutku u kom čovječanstvo drhti od pomisli o nestanku pčele, pjesnikinja Marija Stanković drznula se da čitalačkoj publici podari zbirku poezije Duša od meda. Riječ je o rukopisu koji se na jedan neusiljen, blag i pristupačan način suprotstavlja surovosti svakodnevice u koju smo (ne)voljno i naglo spušteni i koji se sasvim sigurno može sagledavati kao nastavak pjesničkog prvijenca naslovljenog Deo mene. Autorka se u nekoliko tematskih linija (majčinstvo i porodica, ljubav kao spasenje, djetinjstvo i nevinost, traganje za smislom, duhovnost i metafizika) igra simbolima koje je poezija vjekovima dočitavala, a čiju suštinu smo zaboravili odabirajući digitalnu stvarnost za našu jedinu. Uočljiva je dominacija intimnog tona koji svojom meditatitvnošću uspijeva da cjelokupnoj zbirci udahne jedan poseban mir koji se lako prenosi na čitaoca i koji ga u tom procesu tjera na dubinsku introspekciju. Pjesnički jezik Marije Stanković jeste lirski, nježan, prozračan, sa dosta metafora i simbola prirode (sunce, rosa, ptice, svjetlost, more, vjetar) koji doprinose miru i u onim trenucima kada pojedini stihovi naginju rezigniranosti i patnji. Na taj način, drumujući stazom neprekinute nade, poistovjećuje emociju sa univerzumom, lično sa univerzalnim, elegantno dopuštajući svakoj riječi da odjekne dublje od ličnog. U ovoj knjizi, pjesnički subjekt ne posmatra život sa distance, on u njemu živo učestvuje kroz bol, nježnost, čežnju i svjesnu nadu koja se rađa iz sveprisutne svjetlosti na koju autorka neprestano ukazuje. To je poezija koja nije pisana „od gorčine”, već upravo, kao što sam naslov kaže, „od meda”, od suštine koju stvara ljubav. Za pjesnikinju je figura majke „najbliži odraz Njegovog lika” u kom spaja ljubav prema majci sa ljubavlju prema Bogu. Takođe, ona sliku ljubavne topline i blagosti situira u slike „dječje sobe”, „djetinjeg oka”, „letu golubice”, „medu”, „julskom suncu”, formirajući na taj način „najtoplije mesto na svetu”, odnosno poseban univerzum, ušuškan i beskrajno slobodan, koji je izvor smisla i istine. Autorka jasno ističe sopstveno opredjeljenje i pjeva: „Život, to su sitnice. Koža je materijal, Duša je pravo lice...” (Najtoplije mesto na svetu) Djetinjstvo je referentno tijelo kompleksnog pogleda na svijet, pa ne čudi što Marija Stanković često u tragovima zrelosti i starosti traži „djetinje oko” kao praizvor kojim se veze spona s nebom i Bogom. Za pjesnikinju je stoga ljubav vječna, dakle bez početka i kraja, ona je Jedna, Cijela i Svedovoljna. Prema Stankovićevoj, početak i kraj svega jeste dovoljnost Jednoj Ljubavi. U pjesmi „Površina ljubavi” još jednom potvrđuje sopstvene pjesničke koordinate: „Volim sve o tebi prkosno i nežno! Volim sve o tebi glasno u tišini! Svet je šupalj, slep za tvoje boje. Duša ne stoji na površini”. Često poseže za simbolima bliskosti i prisustva, pa tako bakin rukopis postaje metafora za sve što je izgubljeno: djetinjstvo, toplinu doma, neposrednost ljubavi. Pisanje „kratkih riječi” stoga postaje čin otpora zaboravu, pokušaj da se ta veza obnovi, makar kroz simbolički čin. Ukoliko imamo u vidu da je pisanje rukom uveliko zamijenila tastatura, i ovo ostvarenje Marije Stanković možemo doživjeti kao svojevrsnu opomenu i stišani bunt. Pjesma „Divlji konji” približava nam neostvareni izraz, tišinu koja guši umjesto da oslobađa, propuštene šanse i pokušaj da se uhvati ono što je već otišlo. Stankovićevoj je stalo da ukaže na to da život ponekad prođe pored nas dok pokušavamo da uhvatimo prave riječi, prave trenutke, te da ono što smo željeli da izrazimo, bilo kroz umjetnost, bilo u ličnim odnosima, možda nikada neće naći svoj pravi oblik ili trenutak. I upravo taj osjećaj zakašnjelosti jeste ono što pjesnikinju najdublje zaokuplja. Ostvarenje „Vreme” svojevrsna je filozofska i emotivna meditacija u kojoj autorka, uprkos tome što vrijeme razumije kao neminovnost, ljubav postavlja iznad vremena, jer vrijeme nije u stanju da porazi ljubav. Sugeriše da unutrašnje dijete takvu borbu treba da vodi kako naslagama zrelosti ne bi pošlo za rukom da zamagle čistotu njegovog pogleda. Uvid da će se na kraju „sve smiriti” više anticipira duhovno pročišćenje nego bilo kakav nestanak. Duša od meda nije knjiga za jednokratno čitanje. To je zbirka kojoj se istinski čitalac vraća kao domu, ne zbog jednostavnosti, već zbog iskrenosti koja u njoj stanuje. Ona ne nudi laka rješenja, ali nudi pripadanje, razumijevanje, i prije svega – ljubav. U vremenu u kojem dominiraju buka i teror razonode, ova zbirka predstavlja tihi, postojani glas koji podsjeća na ono što je suštinski važno: da ljubav nije slabost, već (jedini) oblik postojanja. Svojom poezijom, Marija Stanković nas podsjeća na ono što ljubav jeste. U njenim stihovima obitavaju živi putokazi kadri da izmijene čitaočev pogled na sebe i svijet.

autor: Marija Stanković